Sjene prošlosti

Prošla je godina kako se znamo, a ipak u meni tuga ostaje. Plač… i zar nije jadno da srce još uvijek ne prestaje? Kuća je tiha, prozori gledaju van, svaka suza i sjećanje ponavlja se kroz san. Ljubav je bila takva kakva jest, ali iz mene ostaju samo uspomene, događaji koji se vrte po glavi, gledaju snove koji blijede nad istom osobom. Rane nisu ožiljci, već duboko uklesane u mene. Čak i nakon truda, ljubavi i pažnje, nisam doživio ništa. Sve ostaje u dubokom neznanju, ostaci pitanja: “Što ako?” Ali jebeš sve to… idi dalje, voli, pokušaj… I opet isto: iste uspomene, isti događaji, iste misli, ista osoba. Kad se sve spoji, dobiješ mene koji ne stoji na nogama, već gleda kako se drugi prikvače. Sjećanja mi šaptom dolaze, mirisi, riječi, osmijesi koji više ne postoje. Pokušavam zaboraviti, ali tvoja slika dolazi, u svakom koraku, u svakom dahu, poput sjenke koja me prati. I ponekad mi se čini da ljubav nije nikada ni nestala, da je samo ostala zarobljena u tami, čekajući da me ponovo slomi. A ja? Ja stojim u tišini, srce drhtavo, ruke prazne, gledam kako prolazi ono što je bilo, i znam… da će me opet naći ista misao, ista rana, ista osoba.