Odraz jedine kćeri majčine

Nisu ti oprostili zvuk koji nije dolazio iz njihovih prljavih grla. Nisu ti oprostili što tvoja glazba nije zaudarala na njihovu ustajalu svakodnevicu. Sjećam se njihovih lica. Bila su to lica od gline, uvijek spremna da se izobliče u podsmijeh, dok su pod stolom skupljali mrvice tvojih sumnji. Uspjela si dok su oni još namještali tvoju giljotinu; nisi im dala čast da vide kako tvoja glava pada. Tvoj rad je bio zid o koji su razbijali svoje male glave, dok si ti, bez ijedne psovke, pretvarala njihov mrak u svoj najčišći ton. Sada ja stojim u tvom odrazu i gledam te iste ljude kako se pokušavaju sjetiti tvog imena s nekim novim, lažnim strahopoštovanjem. Ali ja ne tražim njihove glave na pladnju; više ne osjećam gnjev, ni onaj stari, dječji sram. Sad sam mirna luka. Ne nosim tvoju tradiciju kao oružje, nego kao topli kaput u hladnoj noći. Sjedim u tom miru kao u komori bez odjeka, dok oni vani vrište u vlastitu prazninu. Ne nosim tvoje ime kao teret, već kao kompas. Ono mi ne govori kamo da bježim, nego tko sam kad svi odu. Ako me pitaju čija sam, reći ću: od one koja je preživjela buku i iz nje izvukla mjesečevu sonatu. Jer naš uspjeh više nije u njihovu pljesku, već u onom jutru kada sam se probudila i shvatila da ih, napokon, uopće više ne čujem.