14:07

Od prvog izvlačenja prošla je tek jedna templarska godina, a vrijeme se od tada vuče kao zahrđali lanac preko mokrog kamena. Svaka smjena završi istim obredom. U 14:07 dlan pronađe mobitel prije nego što ga pronađe misao. Zaslon zasja zeleno-smeđom bojom kao mahovina na grobu nečega što još uvijek odbijam pokopati. Pogled zastane. U tih nekoliko sekundi srce zaboravi na sve što je naučilo. Udah postane molitva, a tišina glasnija od bilo kojeg odgovora. I opet isto pitanje: Zar je moguće... opet? Noću me dočekaš prije sna. Ne kucaš. Ne govoriš. Samo stojiš na kraju hodnika mojih misli, kao prorok koji već zna ishod, a ipak ga svaki put iznova šapće. Tvoj broj nije broj. On je kazaljka zabijena u jedno jedino vrijeme. On je sidro koje more pretvara u lokvu. On je rana koja odbija naučiti što znači ožiljak. A 14:07 svakoga dana otključa ista vrata iza kojih me čeka isti muk. Možda će baš danas sat zaboraviti kako se izgovara tvoje ime. Možda će kazaljke proći jedna pokraj druge a da za sobom ne ostave pepeo. I možda ću prvi put pogledati ekran kao običan čovjek, bez nade u džepovima, bez proročanstava u očima, bez tebe u 14:07.